BEDENIK
Bedeniče,
brdo iznad Vugrovca
Ti kucaš ponosno bilom svoga srca.
Nadvisio si bregove kao ruža
Sa tebe pogled svijetom se pruža.
I povijest tvoja, ako je već stara,
Znamo, ona nas ipak ništa ne vara.
Dokaz da si nekad značajan bio
Na tebi je Vugrovčan ckvu sagradio.
Kad su stigle kakve teške boli
Tebi je došao da se bogu moli.
I crni oblaci kad se nadvinuše
Zlobom svojom vinogradu zaprijetiše.
Pojavilo se onda malo zvonce
Što je bilo saliveno od bronce.
I brzinom svojega svetoga zvuka
Rastjeralo je jato crnih oblaka.
Zatim je opet osvanuo ljepši dan
Sunčeve zrake kao proljetni san.
Opet je porasla trava i cvijeće
Vugrovčan ga bere i pun je sreće.
I tebi, Bedeniče, dao na slavu
Što si mu kazao stazicu pravu.
(pjesma
iz knjige Ivana Galovića:
"Vugrovec i okolina", Zagreb 1969.g)
|